Zorana Tovilović

Saradnje Jan 22, 2022


ZLATNI DAN

Kad sve moje brige se

U sumrak kasni slegnu

I kad noćna tmina zlatni dan uguši

I kad se sa brda oko Sarajeva

Sunce iza horizonta sruši

Pustim tišinu

Da umjesto mene zbori

Sve riječi nježne koje usne ćute,

Srce tad nemuštim jezikom

O tebi progovori

I opet mi misli sve o tebi slute.



Onda se prepustim uspavankama

Što ih zlatnom danu pjevuši Svemir

Prepoznam tebe u ponekoj strofi

U smiraju dana moj najveći si nemir.



Čežnjom te zovem, ime ne spominjem

i ko zna zašto drhtim od tvoje blizine

uzalud samu sebe opominjem

da možda nismo rođeni za iste visine.



Ja, sanjar što čelom zapinje za oblake

i nogama rijetko na zemlji stoji

Previše romantična, previše brižna

Ti, olovni vojnik što života se ne boji

tvrđava hladna i meni nedostižna.



Čovjek iz snova, a satkan od stvarnosti

Obasjan posljednjim sunčevim zrakom

Ismijavaš moja maštanja i iluzije

Po horizontalama svoje realnosti

Ti, svetionik nad ko zna čijim mrakom.



I otkud onda u mome smiraju,

u stihu, pjesmi i ponekoj kapi kiše

kad nikad nismo jedno kraj drugog zastali,

a sretali smo se i previše.



Hiljadu je pitanja, a nijedan odgovor

i ne znam više zašto, i ne znam kako

tražim neki dobar izgovor

da progutam ono što nikad neću moći da izustim

udahnem duboko, nostalgično i lako

a onda te niz vjetar pustim.



I ponovo sama

Sa oduševljenjem djeteta

Ispraćam na počinak još jedan zlatni dan

Pred mojim očima puklo Sarajevo

U prizor nestvaran k'o najljepši san.




NASRED TRAMVAJSKIH ŠINA

Često u noćima dugim, tamnim

Misli me vraćaju u jednu noć

Ja krpim srce obećanjima davnim

A cijepa ga neizvjesnost onoga što tek će doć'.



Odlutam tamo gdje duša moja

Stražu čuva u jednom dalekom gradu

I brani jednu ljubav različitih boja

od podjela što bi da je kradu.



Jasno vidim predio znani

Trg i slastičarnu pored katedrale

Ulicama se kreću nekakvi ljudi strani,

Lica im ulične svjetiljke obasjale.



Tu na Trgu ispred katedrale

Raširene me čekaju ruke dječaka,

Gazim u prostirku utkane pahulje male

Prosute s neba iz sepeta od oblaka.



Uslijedi zagrljaj jak, jači od svega

Kao da zadnji uzdah otima iz grudi,

I cijeli je svemir stao u njega

sve zvijezde, Zemlja i svi njeni ljudi.



U naletu sreće ostajem bez daha,

Stojimo nasred tramvajskih šina

U nama čežnja, strah i ljubav jača od straha,

Svuda okolo magična bjelina.



Zaklela bih se da vječnost stane u taj trenutak nježni

Koji ruši sve zidove, razlike i obriše granice.

A onda rastanak! Rastanak neizbježni...

Nasred jedne tramvajske stanice.



Sebi nas odvlače zemlje obećane

A nazad vraćaju susreti u neizvjesnost okovani.

U srca pakujemo što u kofer ne može da stane

I odlazimo, svako svojoj strani.



Putevi nam obasjani nebeskim sjajem

navikli smo na daljine i živimo s njima

sve se ljubavi završavaju krajem

naša poljupcem nasred tramvajskih šina.



Izvor: https://zoranatovilovic.blogspot.com/