TAXI DRIVER

Kolumne May 24, 2021

Za vrijeme jedne od onih vožnji u kojim sam pričljiva, raspoložena i vozimo se s jednog kraja grada na drugi – od vozača taksija nisam uspjela izvući ni obično: „Dobro veče“ – pa sam tako sjedila sama u tišini, slušala krčanje radija isprekidano pozivima i maštala o blesavoj vožnji s Winonom Ryder koja je ulogom Corky u filmu „Night on Earth“, vožnju taksija predstavila kao najzanimljiviju stvar na svijetu. Corky je idealan vozač taksija i ima sve što vam zatreba za vrijeme vožnje, čak i imenik na kojem sjedi da bi mogla vidjeti kuda vozi, zabavna je, interesantna ličnost i ljubazna. Priznajem, kada bih birala samo jednu vožnju iz snova, ipak bi moj vozač bio Ryan Weideman.



Godine 1980 ambiciozni Ryan Weideman doselio je u New York kako bi se posvetio svojoj najvećoj ljubavi – fotografiji. Nakon susreta s nemilosrdnom stvarnošću i vrtoglavim cijenama stanova u New York-u, morao je pronaći način da preživi do ostvaranja svojih fotografskih snova. Jedne noći, s komšijom je krenuo u noćnu vožnju taksijem. Odmah se „navukao“ i ubrzo je počeo voziti noćnu smjenu od 17 do 5 ujutro. Vozio bi tri ili četiri noći u sedmici, a ostatak vremena je provodio okružen fotografijama i razvijajući film. Ryan je u svom intervjuu za Huck magazin rekao da je potencijal za dobre fotografije u tom taksiju primijetio već u prvoj sedmici.



Unutrašnjost kabine postala je njegov atelje. Ryan je posmatrao ljude i čekao pravi trenutak da upotrijebi blic. On je posmatrač, ali povremeno i subjekt svojih fotografija. Nakon nekoliko godina Ryan je poželio da se i sam pridruži i pravi autoportrete sa svojim putnicima. Vožnje s njim su često bile spontane, lude, brze (ali bezbjedne) i postale su neka vrsta zabave i avanture čak i za putnike. Weideman je pažljivo prekrio prva tri slova svoje dozvole tako da su bila vidljiva samo slova „DEMAN“, a kada bi putnici ušli u njegov taksi, on bi ponosno rekao: „Vozite se sa uličnim demonom“.



Adrenalin kojeg je osjećao vozeći kroz haotični New York dodatno ga je inspirisao, a na njegovom zadnjem sjedištu nerijetko su se našli i pisci i muzičari. Jedan od njih je i pjesnik Allen Ginsberg koji je na računu napisao pjesmu za njega. Ryan je uvijek bio spreman i otvoren za sve opcije, kada bi se vrata taksija otvorila sve je bilo moguće, ali nije zaboravljao na to da je fotografija ipak njegova najveća strast i da će i ta vožnja biti proživljena kroz objektiv, ako to bude moguće, a malo je onih koji su odbili da ih fotografiše zabavni njujorški taksista.



Ryan ima 80 godina, živi u stanu tik do svog prvog iznajmljenog stana i posljednjih nekoliko godina posvetio je pripremi dvije knjige. Želi ispričati više o svojim vožnjama. Tvrdi da je svaku osobu u New York-u vozio u nekom trenutku i tako čuo čak 8 miliona različitih priča, a neke od njih bi vrijedilo i podijeliti. Izdvaja se priča o momku kojeg je vozio prema Harlemu, za vrijeme voženje se smijao i odmahivao glavom, a kada je stigao na željenu destinaciju priznao je: „Planirao sam da te opljačkam, ali si dobar čovjek!“



Nije se plašio ljudi, ni nepredvidivosti, ljudi su osjećali njegovu energiju i iako su smjene u kojim je vozio bile iscrpljujuće, nikad nije konzumirao kafu, niti neku od ilegalnih supstanci. Weideman je prestao voziti taksi 2016. pa imamo jedan razlog manje za odlazak u New York, ali su njegove fotografije izložene u galeriji Bruce Silverstein.




Priredila: Nevena Divčić
Fotografije: Courtesy Bruce Silverstein Gallery, New York