Potrebno mi je da počnem ispočetka

Da napravim fabrički reset života

Da dignem ruke od svega što imam

Da sve bacim na jednu gomilu

Da ispraznim stan

Da ostavim samo gole zidove

Da širom otvorim prozore i provjetrim sve uglove

Da sve stoji tako otvoreno pusto

Niko da ne dolazi

Niko da ne zove

Niko da ne čeka

Ništa da ne vibrira.

Neka prođe koliko proći treba.

Zatim, da stanem pod tuš i da se sapiram

Vodom dovoljno toplom da mi grije kosti

Sa mene da spadnu sve moje prošlosti

Duša da mi olakša

Da zaboravim na svijet sa druge strane vode

Uši da isperem

Da isperem oči

Da izađem čist

I obučem bijelu košulju.

Da uzmem papir i olovku

Da nacrtam kako da dizajniram stan

Da sagradim nove police

U njih da ispravno posložim knjige

Svemu da se zna mjesto i vrijeme.

Zatim da odspavam

Da se rodim ponovo

Da umijem lice i da se obrijem

Da krenem, jednu po jednu,

U ruke uzimati brige života.

Treba mi da stanem

Da spustim ova sranja

Da odmorim ruke

Da udahnem

Da razmislim otkud sve ovo

Meni u naramku

I treba li mi

Zaista

Išta od toga?

Fotografija: Vedad Hadžagić