Žurilo se naprijed ka nepoznato novom. Željelo se bolje i željelo više. Trebalo se popeti na goleme vrhove, probiti kroz guste šume i strnjike, oguliti koljena i bijele tabane i stotinu puta zastati i pitati da li put vrijedi tolike muke. Trebalo se zatim sjetiti priče da sve to radiš za više ideale. Da se hoćeš prvi popeti do mjesta gdje drugi hoće a nisu stigli. Sve to je trebalo, da se stigne gore, na vrhu da vidiš - nema ničeg tvog.

Ostaje gledati nedođiju bez kraja što je opkolila tvoje postojanje. Ostaje slušati šapat u tišini i malo po malo učiti o sebi: nisi bio željan puste visine što se silom nadvija iznad drugih ljudi. Jer tebe još uvijek, kad gledaš nebesa, za gušu hvata ono isto znanje da ništa zapravo ne pripada tebi. Nisi nikad bio ičega željan ali su ti rekli da ti treba tako. Od dana kad si obuo patike u boji do dana kad ih mijenjaš za cipele čovjeka, gledan si kroz prizmu visine planine na koju si se popeo i sa koje gledaš. A tebi sve više postaje jasna uzaludnost borbe za koji metar više.

Da si bio pametan, mogao si znati, da gore lete samo sinje ptice i vjetar što ih raznosi na sve strane svijeta. Mogao si zastati pored bistre rijeke i sebi sagraditi brvnaru kraj vode. Mogao si ložiti vatru od triješća i pecati potočnu pastrmku u hladu, pa mirno gledati rubom šešira kako se silni svega gladni ljudi penju u nebesa planinskoga vrha. Vidio bi taru znoj sa mokrog čela i srdito odbijaju, makar srce puklo, da se zaustave ili da se vrate. Jer šta će im reći drugi što se penju?

Mogao si zatim koračati šumom i skupljati u naramak plemenito bilje. Mogao sa sobom povesti i kera pa dugo u noći zuriti u zvijezde. Peći zrelo kesetenje i križe na žaru, sušiti jabuke i praviti kompot. Kad svane, protegnuti ruke nebesima i suncu i sit sa sobom svega, krenuti u šumu.

Jer ničega nema na golome vrhu. Ničeg osim hladnog planinskog vjetra i željnih očiju uprtih u tebe. A ima opet ljudi - samo to im treba.

Fotograf: Bakir Lojo