Prašina

Poezija Jan 06, 2021


Moj Bože, pomislim,

toliko si mi toga u dlanove dao,

da evo ne um'jem ni da razaberem,

šta bih od svega u ovome srcu,

sadio da nikne, da mu se veselim.


Jer dug je, Gospodaru.

Dug su mi i obaveza svega pune ruke.

I premalo je, i previše svega,

pod težinom klonuti,

svega biti prazan.


Ja napravim jedan sitan korak desno,

sa lijeve me strane svezalo i tegli.

Ja napravim sitan jedan korak lijevo,

ono me sa desna prema sebi želi.

I vazda tako, svakog časa vazda.


Nisam ni razvukao u osmijeh lice,

već mi je niz obraze potekla suza.

Nije se ni spustila u naramak usta,

već mi je bijesom krenula niz žile.

Nisam ni stigao da trepuške sušim,

već se nečeg plašim, nešto nekud slutim.

Nisam ni stigao gdje su noge pošle,

nekud bih da bježim, nekud da zaputim.

A kuda, Gospodaru?

Kuda bosonog u gustome mraku?


Ja sam drugačije u bijeloj mladosti

zamišljao život i vrijeme što teče.


Ja zaplačem, Gospodaru,

lahko kao dijete pred čudima Tvojim.

I jednako lahko, uhvati me nešto,

kao da je čulo otškrinuta vrata,

i tamo gdje sam krenuo,

ne mogu da hodim.


Eto to je, velim sebi samom

u njedra dunjaluk.

Na dugome štapu ispružena sreća,

u bijeloj sapunici napuhan balon.

Makne se unazad, čim napraviš korak,

prsne čim ka njemu pružiš bijele prste.


Eto to je, velim samom sebi,

u njedra dunjaluk.

Čitav se život u sobama bića

nešto za te' otima, nešto nekud tegli,

a ničega nema, do prašine ništa,

pa gradi od prašine šta ti slabost želi.