-Šta ti misliš o svemu Saša?

-Mislim da si sama kriva.

-Joj kako mrzim tvoju “u glavu“ iskrenost. Baš ne znaš prepoznati kad treba dati savjet a kad utješiti. I ne znam, u pravu je. Ne znam zato što ne vjerujem u utjehu.

-Ne vidim smisao utjehe, što ti to treba?

-Zato što sam žensko jebote, i nisu svi antiemotivni kao ti. Meni je to poput sigurnog mjesta gdje mogu sačekati da prestane da boli i onda kad jednom budem bolje, možemo preći na savjete i istinu. Ne mora sve biti tako direktno zaboga.

-Okej evo, probat ću. Pokaži mi šta treba da radim!

-Ma ništa, zaboravi.

-Ozbiljan sam, hoću da naučim umjetnost utjehe.

-Opet podjebavaš ali nema veze. Okej, za početak nam pusti neku baš krvavo emotivnu muziku. Prekid, patnja, suze, sva ta priča. Nemoj tako da me gledaš, rekao si da hoćeš da naučiš. Eh, tako. Korak dva – daj mi duksericu. Ja ću da sjednem na krevet i obučem to debelo čudo a ti lezi i spusti glavu meni u krilo.

-Jel me zajebavaš?

-Ne zajebavam te, lezi i ćuti. Fora je da ti tu ležiš i slušaš sve što ti pričam, tu i tamo kažeš kako razumiješ i kad god spomenem nešto što je on usrao, ti ga opsuješ ili tako nešto. I ne smije ti smetati da se igram s tvojom kosom.

-Osjećam se k'o tvoja najbolja jaranica. Zar ne treba muškarac da bude kao jak i da te zagrli, glava naslonjena na rame i sva ta alfa sranja?

-Ne znam za druge djevojke, kod mene ti pali fora da me slušaš i daš mi da se igram s kosom.

-Okej, jebiga, radi šta misliš da treba.

I legnem na krevet, glavu spustim u njeno krilo i zurim u plafon. Bar tri puta sam pokušao ustati ili se pomjeriti, ali ona me hvatala noktima za vrat i prijetila da će da me ubije. Nije blefirala, luđa je nego što izgleda. Ispričala mi je čitavu svoju ljubavnu priču a ja sam slušao - iako sam je znao napamet. Imala je prljavu, komplikovanu vezu koju je sama usrala. Momka je tretirala kao djevojku a sad kad vidim njene metode tješenja, našalio bih se da mi je jasno i zašto. Nije to radila namjerno, prosto je takva. Njoj nije trebao jak alfa muškarac koji će tući momke koji joj se nabacuju, niti je htjela tipa poput mene: vazda jakog na riječima i ludog za borilačkim sportovima. Njoj bi trebao jedan kulturan a nesiguran umjetnik, jedan od onih prepametnih tipova što nose preduge majice kratkih rukava, uvijek imaju neuredno razbacanu kosu, u tramvaju slušaju Širena na slušalicama i čitaju Rilkea. Trebao joj je muškarac sa tragovima ženske duše u sebi – emotivan tip za duge razgovore.

-Zatvori oči.

-Budalo, zatvorenih očiju da ostavim vrat pod tvojim noktima? Nisam lud.

-Zatvori oči kad kažem, nemoj sad da mi odustaješ na pola puta.

-Kako li te taj jadnik trpio i sedmicu, nije mi jasno – rekoh uz osmijeh i stisnuh zube nakon što me udarila pesnicom u rebra. Vrijedilo je.

-Jesi li zatvorio oči?

-Jesam, dalje.

-Dalje slušaj pjesmu i daj mi ovaj trenutak.

-Ti fakat nisi normalna. Okej okej okej, nemoj samo opet da me udaraš. Slušam pjesmu evo, sav sam uho.

Zatvorio sam oči i razmišljao o emocijama. Kako stvari među dvoje ljudi odjednom postanu prljave i kako je ljubav najstrašnija stvar na svijetu. Otvaraš se i daješ sve nekom ko uvijek može otići ili od koga ćeš ti poželjeti da odeš. To je ravno izlaganju vrata noktima lude žene. Ona i ja se družimo već šest godina i sve to vrijeme je bila moj najbolji drug. Drug, ne drugarica. S njom sam mogao biti iskren i pričati sve što mislim, bez osuđivanja. Čak je i gledala utakmice sa mnom, dva puta došla na boks i opsovala majku mojoj bivšoj djevojci nakon što joj je opalila takav šamar da je DJ ugasio muziku i pozvao zaštitare da je otmu od nje. Duga priča – uhvatila je kako se ljubi s nekim tipom, pa mi došla na vrata sa pivom i cigarama (nakon što je namlatila tu hudnicu naravno). Njeno prijateljstvo mi je tada postalo svetinja i trudio sam se da uvijek brinem o njoj. Počeo sam eto raditi i meni nesvojstvene blesave stvari poput ove večeras jer znam da bi ubila za mene.

-Moram ti naći nekog finog momčića – rekoh žmureći.

-Nema više takvih u Sarajevu Saša. Pojeo ih Instagram.

-Pa nema kad ih tražiš u pabovima i birtijama. Hoćeš tihog finjaka sa kojim ćeš da se maziš, a skačeš u prvim redovima bine i tučeš tuđe djevojke.

-Pa šta, suprotnosti se privlače.

-Ne poričem, ima istine u tome. Samo kažem da tog tipa kojeg tražiš nema na tim mjestima. On ti je u biblioteci, lista ljubavne romane ili je u parku na klupi. Ti fini momci na duge staze će ti teško doći na pank svirku u dva ujutro, zar ne misliš?

-Čekaj, otkud tebi uopšte ideja da mi treba jedan takav?

-Pa vjerovatno sam bar nešto naučio o tebi za sve ove godine kako se trpimo. Birala si pogrešne tipove i svaku od tih veza usrala, tako da mislim da podsvjesno tražiš nešto blago i umjereno. Nikad mi nisi bila tip koji se loži na klasične muškarce… ti si, ne znam jebiga, drugač– Teško je bilo pomjeriti usne kada su ih u mraku zatekle njene. Srce je u trenu pogasilo sve receptore i konotrolu pokreta, znalo je da ću se pokušati oteti. Samo sam ležao sklopljenjih očiju u njenom krilu, u toj čudnoj naopakoj poziciji vezanih usana razmišljao kako ovo neće završiti dobro a opet, nisam mogao da prekinem taj trenutak. Par sekundi kasnije, udaljila se a ja još nisam otvarao oči. Jednom kad ih otvorim, sve ovo postaje stvarno i valja nam odlučiti kuda ćemo s nama. Nekih dvadeset sekundi kasnije me udarila u stomak i ja sam napokon progledao. Iznad mene stoji njen uplašen lik, poput onih djevojaka na iks faktoru – otpjevala je svoju pjesmu i sada čeka stegnutih šaka da žiri odluči o njenoj sudbini. Sve u meni se protivi nama, sve u meni zna da smo pogrešni i da ne može i da ne treba i da NE.. ali srce vrišti istu rečenicu opet i opet i opet i opet i ja ustajem iz njenog krila, sjedam preko puta nje i gledam je uplašenu.

-Izvini – rekla je, i krenula da me zagrli.

Fotografija: Drinking buddies, 2013