Muškarci mog prezimena ne plaču

Žene mog prezimena plaču previše.

Statistike skromnih mahalskih saznanja

pokazuju sljedeće o historiji stabla:

One koje ga uzmu plaču nešto više

Nego li one što se pod njim rode.

Na mezarju Vlakovo prilazi mi rođak

Stariji insan široka života

I tabana uprljanih zemljama svijeta.

Steže mi ruku i klimajuć' glavom

Veli da nikad u porodičnoj lozi

Nismo imali čovjeka od pera.

Kad je deda umirao

rušio se noseći direk' porodice.

U šumi, u Bojićima,

Krčila se stabla, probijao put

Kojim će se ponijeti na rukama mejt.

Valjalo je iskopati u tvrdici zemlji

Mezar za toliko velikog insana.

Nema kombija ni Bakija

Nema bagera ni grobara.

Samo ruke pune dobrog alata

I muškarci tvrdi k'o tvrdica zemlja.

Eho tupe krampe što satire prah

i debeo izdisaj nad udarom špica.

Muškarci mog prezimena ne plaču.

Oni krče šume i kopaju mezar

I vječito uspravljeni u sebi nose

Na svijet ahiret sve što ih zaboli.

Žene mog prezimena plaču previše.

One koje ga uzmu plaču nešto više

Nego li one što se pod njim rode.

Stežem golim šakama još uvijek mokru

Lopatu od znoja ruku moga oca.

Zabadam u zemlju, izbacam iz rupe

I mislim o rođaku što mi stegnu ruku.

Ne može se mejt ukopati perom.

Može li se preseliti neskvašenog oka?

Vascijelim putem u povratku kući

gledam u žuljeve na desnoj i lijevoj.

Sapirem prste, umivam lice,

I saznajem u noći dok mi trnu ruke

Umorne od tvrde bojićke zemlje:

Muškarci mog prezimena ne plaču

Kada im je lice golo pred svijetom.