STABLA MASLINE

Nešto je u meni. Stvari koje ne mogu objasniti nikome. Sulude stvari koje me plaše ponekad, zbog kojih sumnjam u vlastiti razum. Ponekad bih, kao tu među klasjem pšenice, pronašao mir. Izgubio bih se u prirodi, njenim mirisima i zvukovima. Sanjario o vječnosti. Postojalo bi samo platno i boje i potezi kista, svaki novi korak bliži smiraju. Jedino u tim trenucima sam se osjećao živim.

Tek kada je nebo promijenilo boju shvatio sam da sam se zadržao duže nego što sam trebao i da već kasnim. Morao sam požuriti. Vratiti se prije nego smrkne. Nisam želio izgubiti svoju privilegiju lutanja.

Praćen pjevom zrikavaca, pošao sam kroz polje pšenice dodirujući jagodicama prstiju zlatne stabljike, njihove oštre vrhove. Popeo sam se do brežuljka na čijem su vrhu rasli čempresi. Nisam ni mario za glad niti težinu opreme. Želio sam vidjeti to mjesto koje ranije nisam primijetio, no tek mi je ono što sam ugledao između stabala oduzelo dah.

Niz padinu se spuštao maslinjak, usred njega malena kapela čiji se trošni krov nazirao iznad krošnji. Privučen prizorom, morao sam prići bliže. Tek stotinjak metara dalje, nije bila daleko i neće me odvući od puta. Svakako sam kasnio.

Dok sam se spustio, sunce je već zašlo za horizont i samo je nebo, obojeno nijansama crvene, narančaste i ružičaste, svjedočilo o njegovom skorom boravku tu. S druge strane neba, mjesec je već zauzimao svoje mjesto. Poneka usamljena zvijezda je žmirkala praveći mu društvo.

Sporim koracima sam kročio između redova drveća, povremeno dižući ruke da osjetim lišće koje je šaputalo o mom dolasku. Djelovala su staro ta stabla oko mene, što me natjera da se upitam koliko su doista bila stara. Čuo sam za stablo masline staro tri hiljade godina. Davalo je plodove i nakon toliko vremena.

Tek kada sam prišao kapeli, vidio sam koliko je zapravo stara. Nekada bijelo kamenje sada je posivjelo, prošarano zelenilom. Zid mjestimično oronuo, krov također.

Ulaz je bio s druge strane, pored njega drvo čije su grane bile teške od tamno ružičastih cvjetova. Judino drvo, prepoznao sam ga odmah. Priče kažu da su cvjetovi promijenili boju iz bijele u boju krvi nakon što se Juda objesio od srama.

Spustio sam se na klupu što se skrivala u hladu rascvjetale krošnje, osjećajući kako me umor obuzima. Umjetnost mi je oduzimala sve što sam joj nudio i više.

Nosnice mi je ispunjavao miris starine koji je dopirao kroz procjep odškrinutih vrata. Hladni zrak težak od vlage i prošlosti. Sklopio sam oči, gaseći svijet na tren, a kada sam ih otvorio primijetio sam dvije siluete ispred mene, njihove šake jedna u drugoj. Taman kada sam zaustio da ih pozdravim shvatio sam da me vid vara, da se moj um ponovo igra sa mnom slikama koje drugi ne vide. Bila su to tek dva stabla masline. Izvan drvoreda drugih, uredno posađenih maslina.

Grane nalik koštanim prstima, isprepletene u krošnjama. Čvorovi na srebrnkastoj kori poput očiju zure u mene. Što sam duže gledao u ta stabla, to su mi više ličila na ljudska bića zarobljena hirom nekog volšebnika u taj oblik. Igra mjesečine i sjene, rekao sam sebi. Ništa više. Ostalo je činio moj um, izgubljen u snovima o vječnosti.

Ipak, nisam se mogao otresti osjećaja da je postojala priča skrivena negdje među njihovim godovima, o njihovom vjekovnom postojanju. Više od jedne, u to sam bio siguran. Poželio sam da ih mogu upitati da mi je ispričaju. Da sjednem na klupu i poslušam šta mi imaju reći.

Već je bilo prekasno za povratak u samostan. Čekat će me, vjerovatno i tražiti, ali nisam se mogao vratiti u svoju sobu. Ne sada kada sam pronašao mir na neočekivanom mjestu. Stoga sam uradio jedino što sam mogao, odgurnuo sam vrata s mukom koja se uz škripu pomaknuše, puštajući me unutra.

Mjesečina je prodirala kroz trošni krov, bacajući dovoljno prigušene svjetlosti unutar kapelice da razaznam kamene klupe poredane u četiri reda. Ispred njih, na uzvišenju do kojeg su vodile tri stepenice, niša. Nekada sam stajao na sličnom mjestu, korak bliže Bogu.

Iznad niše, okrugli prozor s ostatkom šarenog mozaika. Snop mjesečine je prolazio kroz njega, prelamao se kroz komad obojenog stakla i padao mi na lice. Podigao sam ruku zaklanjajući oči. Očekivao sam arhanđela, da siđe i prenese mi riječ Božju. Da ga upitam zašto bi mi Bog dao talenat da slikam ružne i uznemirujuće stvari, kako mi je rekao svećenik u samostanu.

Pomaknuo sam se iz kruga svjetlosti i sjeo na klupu. Fina stoljetna prašina se uskovitla i kao da uzburka nemire u meni, već danima uspavane. Za njima dođe i bijes. Išli su skupa, uvijek. Nikada jedno bez drugog. Čuo sam ih kako se roje u glavi dok su otkucaji srca sablasno dobovali u pobožnoj tišini.

Stisnuo sam kameni naslon ispred sebe.

Zašto si me stvorio u pogrešno vrijeme, upitao sam šapatom koji mi nije pripadao. Zašto sam drugačiji, prognanik? Da li si to uradio da me mučiš? Da lutam kao hodočasnik svijetom u potrazi za vječnošću?

Umjesto odgovora nezvana suza se ote iz oka. Za njom krenu druga, treća, deseta. Zar opet? Ispočetka? Do kad?

Spustio sam se na bok, podigao noge na klupu. Ruke su mi jastuk. Napipao sam tubu boje u džepu i dok je cijedim u usta, gledao sam u razbijeni prozor i srebrni potok svjetlosti što se prosipao kroz njega donoseći mi san.

Otvorio sam oči na cvrkut ptica. Sada je zlatna bujica navirala kroz pukotine, u njenim brzacima prašina uskovitlana mojim dizanjem.

Zaškiljio sam na jutro koje me je dočekalo. Pogledao sam dvije usamljene masline. Da li se meni činilo ili su one bile bliže? Isprepletenije? Kao dvoje ljubavnika što su odbijali odvojiti se iz zagrljaja jedno drugog.

„Dobro jutro“, trznuo me glas.

Na kamenoj klupi je sjedio svećenik u crnoj odori širokih rukava. Ruke su mu počivale u krilu, gdje su prsti prebirali po brojanici. Osim gustih riđih obrva ispod kojih su sijale smeđe oči nije bilo dlaka na jajolikoj glavi niti izduženom licu. Usne mu se razmaknuše u osmijeh koji otkri nesrazmjerno velike zube.

„Izvini, nisam te želio prepasti. Niti buditi. Čekao sam da se probudiš.“

„Ja... Bio sam suviše umoran da se vratim u samostan, pa sam ostao ovdje. Trebao bih se vratiti.“

„Samostan?“

„Da“, pokazao sam rukom u pravcu u kojem sam mislio da se nalazi. „Tamo se... liječim.“

Redovnik se osmjehnu. „Od čega?“

„Od tuge, rekli bi.“

„Da li si tužan?“

„Uživam u tuzi. Ona stvara slike.“

„Slikar si?“

„Jedino što znam raditi jeste slikati. Tada se osjećam živim.“

„Onda nisi bolestan.“

Prišao sam stablima maslina, uvjeren da su bliža nego sinoć.

„Želiš da čuješ priču o njima?“

Pogledao sam ga preko ramena. „Slutio sam da postoji.“

„Naravno da postoji priča.“

Klimnuo sam.

„Stoljećima prije, teška vremena su se spustila na ove prostore. Crkva je progonila katare, sluteći neprijatelja u njima i njihovom načinu života. Mladi redovnik po imenu Augustin bio je jedan od onih koji su poslani da se bore riječima, ne čelikom. Jedne prilike primio je mladi bračni par. Njihovo selo su spalili križari, a oni su se jedva spasili. Za Augustina su bili ljudi i svaki ljudski život je bio vrijedan spasa, pa ih je sakrio u podrum kapelice.

Kako su dani prolazili, Augustin se sve češće hvatao kako razmišlja o ženi kose boje klasja i azurnih očiju. Čuo bi je kako se smije svome mužu, kako uzdiše pod njim u noćima. Jednom ih je posmatrao iz sjenke, njene dojke blistave od znoja su se njihale dok se muškarac zabijao u nju i govorio joj koliko je voli. Pored Augustina je stajao Lucifer, šapućući mu slatke riječi obmane.

'Trebala bi biti tvoja, Augustine', rekao mu je. 'Ti si je spasio smrti. Uzmi je.'

Osjećaj koji je rastao u mladom redovniku mu je bio neznan, ali nije jenjavao. Svakim njenim uzdahom, svakim zvonkim smijehom žudio je više dok jednog dana nije mogao izdržati. Imao je plan kojim će je imati za sebe.

Otišao je križarima i dogovorio se s njima da uzmu njenog muža, a da nju poštede i ostave. Nasmijali su mu se u lice vidjevši požudu u mladiću, ali su pristali. Kada su se pojavili pred kapelom, Augustin je pohitao u podrum, tobože zabrinut za svoje goste. Vojnici su izvukli katara, redovnik je čuvao nju dok je plakala, moleći da poštede njenog supruga. Augustin ju je stisnuo oko struka, opijen mirisom njene kose u koju je zagnjurio lice i slatko kiselom aromom njenog znoja.

Istrgnula mu se iz naručja i jurnula napolje. Udarac mačem, namijenjen njenom suprugu završi u njenim grudima i ona pade pod noge vojnicima.

Dva muškarca su vrisnula tada. Jedan što ju je volio, drugi koji je žudio za njom. Obojica su je izgubili.

Drugi udarac je posjekao katara. Dvoje ljubavnika su ispreprela prste, gledajući se u oči dokle god je bilo života u njima, baš tu na tom mjestu.“

Prišao sam stablima, sporo, gotovo bogobojažljivo.

„Augustin je bio u šoku. Zakopao ih je iza kapelice, okajavajući grijehe cijelu noć. Narednog jutra su ga dočekala dva stabla masline ispred. Čvorovi na njima su ga podsjećali na njihova lica, grane na njihove prste isprepletene u smrti. Augustin ih je posjekao samo da bi ih sljedećeg dana zatekao ponovo. Tada je izvadio korijenje, posolio zemlju i posuo je krečom, no ni to nije pomoglo. Ljubavnici su ga čekali nakon buđenja što Augustina odvede u ludilo, i naposljetku u smrt.“

Posmatrao sam stabla. Dvije grane su se zaista ispreplele granama, poput prstiju ljubavnika. Čvorovi na njima su me gledali njihovim očima. Ruka mi drhtavo priđe jednom od čvorova i obrisa kap vode koja se pojavi.

„Jednog dana je samo uzeo bodež i prekratio sebi život, upravo ovdje, na ovom mjestu, proklinjući dan kada ih je upoznao“, čuo sam svećenika iza sebe.

Okrenuo sam se s pitanjem koje ostade neizgovoreno na mojim usnama. Na klupi nije bilo nikoga. Potražio sam ga pogledom, no samo smo dvoje drevnih ljubavnika, Judino drvo i ja bili tu.

Odlučio sam otići, pokupio sam svoju opremu i pošao putem kojim sam se spustio. Kada sam stigao među čemprese, zastao sam i okrenuo se sa željom da još jednom pogledam vječne ljubavnike. Iako zaklonjeni kapelom, bili su tu. Nisu vidjeli moju podignutu ruku, posljednji pozdrav za vječnost.

Fotografija preuzeta sa: pinterest.com