Mehmed

Proza Jan 10, 2022

Nije Mehmed mogao, iako je silu puta pokušao, da živi po redu po kojem živimo mi. Vazda ga grizlo i gušilo, vazda ga malo po malo uzimalo - a on vazda šutio ne bi li ga prošlo. Pa bi se sva njegova ašikovanja i sve njegove ljubavi od početka do kraja svodile na isto – na njegove silne pokušaje da korača svijetom koji nije njegov niti će kad biti. I dugo je mislio da još nije dostigao taj nivo života na kojem žive svi drugi ljudi koje bi sreo. Pa je rovio po knjigama, pa svijetom putovao, pa se oko sebe okretao i vazda od drugih prepisivao jer nije vjerovao riječima u sebi.

I u svim je tim pravilima i svim tim načinima najteže uspjevao da izmiri u sebi potrebu da se kloni čuda ovoga svijeta: mogućnosti da ti svaki ovozemaljski insan bude na kliku, na dohvat ruke. Jer Mehmed je htio svoj mali dunjaluk. Htio da gradi za sebe dom i u njeg' da ulaže sve od svoje snage. Htio da postane nešto bolji vjernik, htio i da radi poštenije što može. Od svojih je ruku izučio zanate, na mnoge se vještine nakalemio, vrijedno radio i dobro zarađivao, pa stekao za sebe kvalitetan glas. I govorilo se često, u gradu i na ulicama, u internet dopisivanjima i šapat mahalama, kako još ima jedan dobar momak odavno prispio za kamena braka. Slabo se gdje međutim govorilo o tome da Mehmedu nije bilo pravo da mu žena sutra sa drugim govori, da mu nije bilo pravo da izlazi i druguje sa drugim muškarcem, da u takvo prijateljstvo nije vjerovao, da ga je žuljao i vazda mu smetao i klik i lajk i otvoren prozor, i da jednako ni on nije mogao sebi da dozvoli olahko prijateljstvo sa ženom.

Imao je Mehmed samo jednog prijatelja i njemu govorio o svome stanju. A ja slabašan, taj njegov prijatelj, vazda bi se pred njim stidio sebe, vazda pred njim obarao i pogled i čelo i samo ga slušao najbolje što mogu.

Nisam ga kudio, nisam ispravljao, niti sam mu ikada davao savjet. Jer Mehmed je bio sve što ja nisam umio ni smio čak ni pomisliti. U Mehmedu su stanovale hrabrosti koje nisam imao, istine koje nisam umio sebi da priznam, pa sam se pred Mehmedom skupljao i skrivao, bojeći se da ne odustane od mog prijateljstva. A možda me zato na koncu i volio, jer jedini ga ja nisam napadao niti uvjeravao da ne treba tako. Slagali se ili se ne slagali, volio sam njegovu iskrenost, njegovu starinu, način na koji izgovara goleme riječi i težinu kojom drži do svega što kaže. I vjerovatno mi je i zato mi i kazao za njegovu Eminu i njihov govor.

I kada mi je ispričao šta joj je sve kazao i u pola priče pokrio lice, ja sam pomislio da me se stidi jer ima nešto teško da kaže. Da ga je možda i ona pogledala grubo i da mu je rekla neke teške riječi. A nije. Nije se to Mehmed krio od moga pogleda zato što je pred njom izgubio čast. To se Mehmed krio jer je pošla suza iz desnog oka u riđu bradu. Pa je Mehmed razmazao trag pobjegle suze, pa se ispravio i popravio dah. A ja ostao nijem pred njegovom pričom i samo čekao da mi priča dalje.




Fotograf: ZEHO Photography

https://www.facebook.com/zeho.photography