IRIS

Dunjaluk Jul 09, 2020

Nikada prije nisam udario čovjeka – pogotovo ne najboljeg prijatelja. Jesam jedino gledao kako se tuku na filmovima i izgledalo je jednostavno i kul pa sam bio siguran da ću i ja to uraditi kako treba: ono kao jedan korak naprijed i savijeno koljeno, zamahneš stegnutom pesnicom iz pete i kuka i BUM! – kroše pogađa bradu, sipa iz usta odlomljen zub i gutljaj krvi uz onaj moćni basirani zvuk udarca, ovaj se strovali na pod u usporenom snimku a u pozadini podsvijesti zasvira „The Eye Of The Tiger“, dok se kao sa mjesta eksplozije udaljavam ne gledajući nazad. Umjesto toga, dobio sam oštar bol u šaci kao da sam udario u kameni zid, tup zvuk udarca koji se jedva čuo i čovjeka koji je blago zateturao unazad pa sjeo na pod uhvativši se za obraz i gledao me kao da mi se izvinjava. Ja sam čvrsto stezao pesnicu i psovao joj majku kao da je ona kriva što je zaboljelo a moj najbolji prijatelj me samo gledao jednako sjedeći na asfaltu. Znam da je mogao ustati da je to htio.

Nije mi pokušao uzvrati i nije ni riječ rekao. Kada je šaka od boli počela da bridi, prišao sam mu, svom bratu iz prethodnih godina i opsovao najkrupniju stvar koju sam mogao da smislim, rekao da smo završili za ovaj život i polako otišao niz ulicu. Neka mu je djevojka dok sam odlazio prišla i pomogla da ustane, čuo sam kako ga pita treba li zvati policiju a on ispljunuo mješavinu krvi i pljuvačke i rekao „ma jok, to mi je brat“. Plakao sam, jebiga, nije me sramota. Koračao sam preko pješakog prelaza na Grbavici i plakao, onako kako to muškarci rade: strogog, smrkunutog izraza na licu, sa bijesom na čelu i obrazima, vodene sam oči sprječavao da prokapaju niz obraze i psovao sve što mi je padalo na pamet. I dalje stegnutih pesnica, grčio sam vilicu i u sebi ponavljao kako nije bitno, kako su oboje smeće i kako mi zapravo ne treba niko. Sve ću ubuduće spaljivati sam.

Svratio sam u Pub na Malti, sjeo za šank i popio Bog zna koliko. Ispušio sam kutiju cigareta, a onda me konobar izbacio napolje kada je skontao da sam počeo da dobacujem gluposti susjednom stolu za kojem su dva druga sjedila sa dvije djevojke. U njima sam vidio personifikaciju svog razočarenja pa sam debelo imao šta da im kažem ali hajde da ne citiramo izlive bijesa iz moje mladosti. Znamo se dobrih deset godina konobar i ja - a krvava šaka, sjebana faca i gomila praznih čaša sugerisale su da se nešto golemo desilo, pa mi vjerovatno jedino zato nije zvao policiju kada sam skoro pa ušao u fizički sukom sa njima dvojicom. Izvukao me napolje, uhvatio me rukama za obraze i unio mi se u lice. Pitao me jesam li normalan, šta kog đavola radim a ja ga odgurnuo svime što sam imao i samo se udaljio ne rekavši ništa. „Ko te jebe“, čuo sam smrmljane riječi iza sebe i svim srcem se složio s njim.

Još malo sam hodao gradom, puštao misli kao zmajeve u nebo iznad Sarajeva i pravio se da je sve uredu. Ostatak večeri mi je zamućen u sjećanju - mislim da sam upao u još neku tuču a onda povraćao iza drveta na Vilsonovom. Probudio sam se sutradan popodne. Na telefonu me čekala gomila propuštenih poziva, gomila poruka i notifikacija. Ni jednu nisam pogledao jer sam znao šta me tamo čeka. Ona je vjerovatno pokušavala objasniti da je sve njena krivica, da je on bio pijan i slab i da je iskoristila situaciju da mi se osveti, da ne treba da ga krivim i da ne vrijedi da dignem ruke od takvog prijateljstva radi nje i bla bla bla bla. Ništa od toga nisam želio da čujem ali mi je godila pomisao da ima potrebu da mi se pravda – to znači da joj je još stalo i da je vjerovatno fakat bila pijana i nepromišljena kad je skontala da može da mi se osveti tako što će se mi oduzeti najboljeg druga.

U životu svakog muškarca postoji gomila jarana. Neke od njih viđa rijetko, sa nekima se ispriča samo kad se u putu sretnu a nekoliko bliskih obično čine ekipu koja skupa luta, izlazi i ganja curice. U toj grupi, obično, postoji jedan čovjek koji je važniji od ostalih. Taj jedan čovjek je svetinja, za njega se žrvuje sve i njega se nikad ne ostavlja na cjedilu. Za tog jednog se daje posljednja marka iz džepa, primaju se batine i laže se ako treba i majci i ženi i zakonu. Takvom se čovjeku i sve oprašta. Sa njim se dijele posljednje pare, pokazuju mu se poruke i govore najsvetije tajne a ako trenutna djevojka ikad pokaže nepoštovanje prema njemu, prekid je trenutan i bez objašnjenja. Jedino što se ne prašta je petljanje sa ženom koju voliš. Sve druge curice, sve veze, šeme i zezancije blesavog puberteta nisu važne i nikad neće srušiti prijateljstvo ali žena koju voliš – ona je, baš kao i prijateljstvo, sveta do mjere spaljivanja svijeta.

A kada se u jednoj večeri sudare izdaje od te dvije svetinje u jednom životu, od čega da se opet sagradi mir?

...

Prva stvar koju sam uradio kada sam otvorio oči: uzeo sam telefon, izvukao karticu i bacio je u WC šolju. Zatim sam spremio kafu. Blokirao sam sve račune na društvenim mrežama, isključio fiksni telefon iz utičnice – i pisao. Pisao sam dobrih 17 sati. Jedine pauze su mi bile kupatilo, zvono dostave brze hrane na vratima i prosipanje prepune pepeljare. U neka sam doba zaspao, ujutro me probudilo lupanje na vratima i poznat piskutav glas koji me molio da otvorim. Preko ušiju sam stavio slušalice, pustio „The Day That Never Comes“ i ponovo počeo da rešetam tastaturu. Prošlo je pet dana. Šesti je dan moje djelo napokon bilo gotovo. Oko stotinu i šezdeset stranica čistog čemera svedenog u riječi, isprintao sam i zaheftao na rubovima. Uspio sam, naravno, da ogrebem prst o metalnu spojnicu i ostavim krvave mrlje po papiru ali bol skoro da nisam ni osjetio. Posljedica onog udarca vjerovatno.

Od tog dana je prošlo skoro šest godina. U međuvremenu sam se zaturio u dvoranu i počeo ozbiljnije da treniram boks, nabacio dovoljno kilograma da me je već bilo teško prepoznati, a kao posljednji korak kamuflaže, lice sam pokrio garavom bradom. Moja želja da postanem potpuno drugi čovjek je skoro pa dovedena do stvarnosti – jedino što mi je ostalo iz tih dana koje sam htio da zaboravim bilo je pisanje i taj zauvijek prisutan osjećaj da me neko i dalje laže.

...

Bila je ljetna avgustovska noć prošle godine, kada je plavokosa studentica medicine u mom stanu prebirala kolekciju knjiga i ploča i zavirujući, iz samo njoj poznatih razloga, tamo iza knjiga poredanih na polici, našla zaheftan primjerak amaterskog romana sa krvavom mrljom na naslovnoj strani. Ja sam za kuhinjskim šankom, njoj okrenut leđima, spremao piće za koje sam imao vlastiti recept sa lomljenim kockama leda, cijeđenom limetom i tajnim sastojkom. Zatim sam pomislio da bi bila dobra ideja pustiti „A Thousand Kisses Deep“ Leonard Cohena, pa sam iskopao tu ploču i spustio je na gramofon. Na tu staru melodiju već tradicionalno moram zapaliti cigaretu, pa sam pružio par koraka do balkona, izašao vani kao da nema nikog u stanu, i u miru zapalio.

Krajem oka sam već snimio da je izvukla jedinu stvar koju nije trebalo da dira ali sam je pustio. Od te večeri kada je napisana, niko je nije čitao jer je niko nije ni tražio. Možda je sudbina da je ona prva zavirila iza police i tamo našla moju najbolje čuvanu tajnu a možda je ipak samo slučajnost – kako god, pustio sam je da istražuje moj davno sahranjen svijet.

Nebo nad Sarajevom nikad nije bilo toliko vedro. Čitavo stado zvijezda se guralo nad mojim balkonom, u daljini promicala svjetla grada i zvuci saobraćaja a par koraka iza mene, jedva primijetan nalet vjetra svako bi malo zaljuljao bijelu zavjesu a sa njom i pramen kose koji je padao do loše uvezane knjige razastrte u njenom krilu. Vinlika se pucketavo vrtila a Leonardov promukli glas milovao stihove koji su mi sklapali oči i držali me u savršenstvu trenutka kojeg smo nas troje dijelili.

And sometimes when the night is slow,

The wretched and the meek,

We gather up our hearts and go,

A Thousand Kisses Deep.

Pjesma se završila, gramofonska igla stigla do kraja brazde i povukla se u ćošak, a Leonard šapatom nestao u noć. Preko balkonskog praga me njena ruka povukla nazad u sobu i blag miris vanilije i njenih mladih godina mi se spustio na usne. Zvala se Iris, i nikada nije pomenula ni riječ od onog što je tu noć pročitala.

...

Prije mjesec-dva je kažu otišla u Njemačku i tamo radi kao doktorica, a jutros, i zato sam se i sjetio da ispričam ovu priču, na ulaznim vratima je stajao jedan od likova iz DHLa i uručio mi tanak pravougaoni paket u kojem je bila posljednja ploča Leonard Cohena. Poklon od njene prve plate, kaže u pismu koje je stiglo uz ploču.

Sutradan sam, uz dozu debele nostalgije, sa police izvukao knjigu sa krvavom mrljom na naslovnoj strani, strpao je u debelu kovertu i poslao za Njemačku, a u pratećem pismu napisao tek par Leonardovih riječi:

And quiet is the thought of you,

The file on you complete,

Except what we forgot to do,

A Thousand Kisses Deep.

...možda se jednom vrati u Sarajevo, plavokosa Iris.

Fotografija: Pinterest