ENRIQUE GRANADOS

Kolumne Aug 22, 2020

Jedan gospodin sa Kube i jedna dama sa Galicije dobili su u Španiji 1867. godine, sina. Dali su mu ime Enrique, Enrique Granados.

Svog sina nikada nisu učili vještinama običnih dječaka, jer Enrique za njih nije ni imao interesa. Nije ga zanimala igra, nije mu se trčalo ni penjalo, zgrožavao se vode i rijetko kada plakao. Ono što je Enrique volio više od svega ostalog na ovom svijetu bila je muzika. Nije kao dječak to mogao znati, niti je kasnije kao odrastao čovjek u to vjerovao ali zaista to bješe sušta istina – njegova je opsesija muzikom najmanje njegova krivica, jer bješe to čisti i neosporni Božiji dar, ljubav usađena u njega samim njegovim postankom. Dječakovi su prsti već u djetinjstvu za tili čas našli put do klavira, taj ga put rano poveo u školu La Merce u Barselonu, i prije nego što je stigao da shvati šta mu se uopšte dešava, svirao je koncerte na klaviru pred španskom publikom. Imao je jedva deset godina.

Sa nepunih dvadeset, Enrique Granados, opsjednut idejom da jednom postane velikan španske muzike, odlučuje da napusti istu tu Španiju i upisuje studije u Parizu pod velikim Beriotom. Ricardo Vinyes, pianista i njegov cimer, brzo će prepoznati Enriqeovu genijalnost i postati njegova velika podrška. Dvije godine je prošlo za tili čas, Enriqe je završio studije i tjeran debelom nostalgijom požurio nazad u Barselonu.

U svom čudnom odrastanju, Enriqe se bojao svega i svačega – između ostalog, kao neplivač, do ludila se bojao vode i okeana, bojao se neuspjeha i poraza, anonimnosti, ali ipak više od svega ostalog – bojao se publike. Taj strah je bio dubok do te mjere da bi se pred sam početak koncerta skoro paralisao, sjedio bi u svom ćošku i borio se sa mučninom u želudcu, nastojeći naći kakav-takav način ili izgovor da napusti to mjesto i nikako ne održi koncert. Da nije bilo njegovih prijatelja koji bi ga pred svaki koncert gotovo na silu bacali na pozornicu, Enriqe vjerovatno nikad ne bi nastupio pred živim ljudima niti bi ga ikada iko čuo kako svira. Jedan nastup za drugim, par nanizanih uspjeha i Enriqueov strah od publike je napokon postajao stvar prošlosti. Brzo se afirmisao kao sjajan izvođač na klaviru a nedugo zatim krenuli su i prvi kompozitorski uspjesi bojažljivog pianiste. Negdje u zagrljaju svojih prvih uspjeha, ohrabren pobjedama nad svojim strahovima i u zaletu svoje kreativnosti upoznao je Amparo. Imao je dvadeset sedam kada mu je Amparo rodila prvo od njihovih ukupno šestoro djece. U godinama tog braka, međutim, Enrique nije nalazio partnera koji razumije njegovu posvećenost, pa se često osjećao gušenim i sabotiranim.

U jednom od pisama koja su ostala sačuvana, Enrique piše svojoj supruzi: „Slama me to što da sada nisam napravio gotovo ništa, a ti me okrutno mučiš pričama šta će da se desi sa nama ako ne dobijem ovaj posao. To mi izjeda dušu, ja želim da budem za Španiju ono što su Saint-Saens ili Brahms za svoje države i molim se da moj rad preživi iskušenja moje patnje. Velika je tuga živjeti od milosti sitničavosti i zavisti gubitnika.“ Enrique je, naime, u to vrijeme aplicirao na sve moguće poslove po akademijama u Barseloni i Madridu, i uredno dobijao odbijenice jednu za drugom. Porodica se sve više širila a Enrique sve teže podnosio koktel pritiska i razočarenja koje je dobijao od svoje žene i iz pisama odbijenica od španskih akademija. Trebalo mu je nešto veliko da mu sačuva um. Godine 1901., kada je Enrique imao punih trideset četiri, osniva svoju akademiju za učenje umjetnosti sviranja klavira, Granados Academy, i tamo upoznaje Clotilde.

Clotilde ima 17 godina, kćerka je uspješnog španskog biznismena a Enrique je poznat po svojoj slabosti na mlade studentice. Nesretni brak frustriranog Enriquea i zavodljiva mladost talentovane Clotilde bjehu prelomna tačka njegovog života. U nekoliko godina njihovog poznanstva, Clotilde je postala Enriqeova štićenica a vrlo brzo i ljubavnica. Nije to bio prvi slučaj Enriqueovog švalerisanja sa studenticama ali svakako jeste prvi put da je to potrajalo nekoliko godina i da je u toj mjeri uticalo na njegov život. Našavaši u njoj razumijevanje i podršku za svoju umjetnost, Enriqueov rad postaje sve bolji, a njegov karakter čvršći i otporniji.
Godine 1910., Enrique završava svoj set kompozicija za klavir i daje im naziv Goyescas. Bješe to omaž najvećem španskom slikaru Goyi, kojem se Enrique čitavog svog života divio. Putem pošte, ove kompozicije brzo stižu na parišku adresu pianiste Montoriol Tarrésa, kojeg je Enriqeov rad toliko oduševio da je sa svim svojim potegnutim vezama uspio da organizuje koncert posvećen Enrique Granadosu, 04. Aprila, 1914. godine. Kako je dogovoreno, tako se i desilo – koncert je održan a Enrique kao rezultat tog koncerta dobija priznanje Legion of Honour, a zatim dobija i poziv od direktora pariške opere, koji mu iznosi prijedlog da se Goyesca pretvori u operu i izvodi u Parizu.

Nazirao se kraj Enriqueovim mukama, makar u profesionalnom smislu. U tih je idućih godinu-dvije radio na pretvaranju svojih kompozicija za klavir, u operu, ali njegov rad bješe prekinut svjetskim ratnim dejstvima i dalje nikako nije mogao da radi. Vijest o Enriqueovom djelu i stanju u kojem se našao zbog aktivnih ratnih dešavanja, međutim, nalazi svoj put do Metropolitana u New Yorku. Opet su ga na svjetske pozornice i pune dvorane, kako je to često i bivalo u njegovoj karijeri, gurnuli prijatelji. Tu je vijest do New Yorka proslijedio violončelist Pablo Casals i zahvaljujući njegovim preporukama i ubjeđenju, ubrzo je zakazan i termin Enriqueovog koncerta u Americi: 28. Januar 1916. godine, Metropolitan Opera, New York. Trebalo je mnogo razgovora i pritiska, mnogo izgovorenih riječi i ohrabrenja da se Enrique ubijedi da krene preko Atlantika. Ogroman strah od vode u kostima ovog neplivača bješe toliko izražen da je jedino njegova žena, nakon velike borbe, pritiska i ubjeđivanja, uspjela da prelomi Enriqueov strah obećanjem da će i ona krenuti na put preko okeana sa njim. Tek tada je Enrique pristao.

Put to New Yorka prošao je bez velikih problema. Enrique je u pratnji svoje žene prešao široki Atlantik i održao nevjerovatan koncert pred njujorškom publikom. Ujutro ga je čekao povratni brod za Španiju, ali ga je u njegovom putu natrag preduhitrio američki predsjednik Woodrow Wilson, pozvavši ga da nastupi u Bijeloj Kući. Bješe to čast kakvu je Enrique čekao cijeli svoj život, pa preskoči zakazanu povratnu liniju i odgovori potvrdno na predsjednikov poziv. Enrique-ova Goyesca tako je postala prvo djelo na španskom jeziku izvedeno u Bijeloj Kući.

Trebalo je, sada, planirati povratak u Barselonu. Kako su zbog koncerta u Bijeloj Kući Enrique i njegova supruga propustili direktnu povratnu liniju za Španiju, iduću je trebalo čekati mjesec dana. Enrique, međutim, nije mogao da čeka toliko. Isti onaj čovjek koji se do nedavno plašio da uopšte zakorači na brod i gledao da na bilo koji način tu obavezu izbjegne, sada odjednom žuri da se što prije vrati u Španiju. Jedna je stvar i jedna činjenica bila jača od svih njegovih fobija: u Španiji ga je čekala Clotilde.

Odbivši tako opciju da se čeka mjesec dana na povratak u Španiju, ostala je samo jedna mogućnost koju je Enrque rado prihvatio: ploviti kroz ratnu zonu do Engleske, a zatim preko La Manša nazad u Barselonu. Sve je tim bilo spremno za njihov povratak.

Vijest o uspjehu Goyesce u Americi brzo je doplovila nazad do Španije, gdje je dočekana sa oduševljenjem Enriqueovih sunarodnjaka. Doputovala je i vijest o datumu i terminu njihovog povratka, pa se u Barseloni velikom brzinom spremao spektakularan doček: koncert velikog Arthura Rubinsteina, u njihovu čast. Putovanje preko Atlantika bješe ugodno i mirno. Enrique i njegova supruga nisu znali ništa o dočeku iznenađenja koji ih je čekao u Španiji, ali su se i bez toga radovali povratku. Njegova je supruga razmišljala o njihovih šestoro djece i lagodnijem životu koji će uslijediti sada kada je Enrique postigao slavu, a misli uspješnog kompozitora lebdile su kroz maštarije o lijepoj Clotilde, ali i veliku čast koju je donio svojoj Španiji. Njegov životni san bješe ostvaren, a godine rada i pretrpljenemuke napokon su dale rezultat.

Bračni se par uspješno iskrcao u Britaniji, a zatim preko La Manša putničkim trajektom Sussex krenuo nazad u Barselonu. Za to vrijeme, kapetan njemačke podmornice ih je posmatrao kroz periskop i kada je bio siguran da je trajekt ispravno naciljan, naredio je ispaljivanje torpeda. Njemački nišandžija bio je savršeno precizan, a torpedo pogodio trajekt tek dovoljno da velika skupina ljudi završi u vodi. Drugi torpedo nikad nije ispaljen. Brod bješe značajno oštećen ali je i dalje plutao. Putnici su čekali u strahu i tišini idući hitac ali ga nije bilo. Shvativši da je neprijatelj odustao od paljbe, putnici se počeše međusobno dovikivati, urlati i tražiti u Engleskom kanalu. Enrique je stajao na rubu broda, u šoku proživljavajući sve svoje fobije, čvrsto je držao željeznu ogradu i prestrašenim pogledom tražio svoju suprugu.

Tragajući pogledom među ljudima što se koprcaju u ledenoj vodi, njegove su oči napokon uspjele da među davljenicima razaznaju Amparo kako se bespomoćno guši. Bez posebnog razmišljanja, u žaru čistog instinkta ili ljubavi, kao po refleksu, Enrique je skočio sa broda i nevješto mlatarajući rukama kroz slanu ledenu vodu, došao je do svoje žene i zagrlio je. Njihova su tijela potonula u dubine mora i nikad nisu pronađena. "Za to vrijeme, pred punom dvoranom i pred šestero njihove djece djece, iščekujući dolazak Enriquea i Amparo, Rubinstein je u Barceloni svirao “Ljubav i smrt“.


Fotografija: ajuntament.barcelona.cat