Pažljivo sam se obrijao (pri tome se nisam porezao – što je dobar predznak), oprao kosu, obukao čistu košulju, skinuo farmerke sa štrika i uvukao se u njih s takvim merakom kakav vjerovatno osjeća zmija kad presvlači kožu, strpao pare u džep i namah zaboravio da sam ih bio odvojio za plaćanje struje i kirije, namignuo sam sebi u ogledalu, stavio na gramofon ploči David Bowieja, zapalio još jednu putnu cigaretu, a moj silazak niz stepenice je pratila melodija i riječi:

„Everyone will be all right tonight...“

Napolju se osjećao dah proljeća, s ulice su nestale gomile prljavog snijega, jugo je sklonio zavjesu smoga nad gradom i skinuo djevojkama bunde i kapute, a meni je na pamet pao stih kojim je Rajko Nogo bajao nad posteljom svog bolesnog sina Vladimira, pleo od riječi mrežu koja je trebala da ga zaštiti od svakog zla:

„Noćas ništa ružno ne sme da se desi...“

Sa istom vjerom, sa istom nadom sam i ja zakoračio u ovo veče:

večeras mora biti sve dobro!

večeras će Titanic izbjeći (za dlaku) sudar sa ledenim brijegom!

večeras će jedan luđak sačekati Johna Lennona ispred hotela Dakota u New Yorku, pucati u njega i promašiti!

večeras će se James Dean nekim čudom izvući nepovrijeđen iz svog skršenog poršea!

večeras Kennedy neće otputovati u Dallas!

večeras će na Dnevniku javiti da je Marilyn Monroe izašla iz bolnice nakon neuspjelog pokušaja samoubistva...

večeras neće biti redova ispred telefonskih govornica, a ja ću u džepu imati sitno, okrenuću tvoj broj i otpjevati u slušalicu:

„I just call to say I love you...“ a ti ćeš mi reći: „Budalo, a šta da se javila moja mati?“

Ja ću reći da je to svejedno i da ja to:

„mean from the bottom of my heart.“

Večeras će u sneku hotela Beograd kelnerica biti ljubazna, a pivo će biti hladno taman onoliko koliko treba.

Sjediću s prijateljima i nećemo pominjati cijene, honorare, urednike, Etiopiju, gripu, Zabranjeno pušenje, inflaciju, Kosovo, nacionalizam...

Pričaćemo stare viceve o Sulju i Muji, a smijati se kao da ih prvi put čujemo, tako da će mi vrijeme dok te čekam proletjeti kao sekund, kao kad pucneš prstima...

Ti ćeš doći i nećeš me pitati zašto te jučer nisam nazvao, šta sam radio cijeli dan, zašto su mi podočnjaci tamni i zašto moramo svako veče da se nalazimo baš ovdje...

Obilazićemo kafane i tebi moji prijatelji neće biti glupi, ni dosadni, ni naporni, neće ti smetati što pozdravljam neke djevojke, muzika u kafanama neće biti preglasna i neće biti zagušljivo.

Večeras ću ja biti taj koji će predložiti da kući krenemo ranije, a ti ćeš biti ta koja će reći:

„Neka nas još malo.“

Sjedićemo negdje, a ja ću (po običaju) kad se pripijem početi da pričam neke prostačke priče, a tebi neće biti neugodno.

Večeras nećeš svaka dva minuta govoriti:

„Pričaj mi nešto.“

„Zašto šutiš?“

„Ti mene ništa ne voliš.“

Kad se zatvore sve kafane, čekaćemo taksi i ljubiti se nasred ulice...

Proći će mladi milicioner pored nas i neće nam tražiti lične karte.

Taksista će biti ljubazan, neće mi braniti da pušim u kolima, voziće nas najkraćim putem do kuće... ja ću izvaditi stojanku da mu platim, on neće imati sitno, ali će reći:

„Nema veze, prika. Platićeš drugi put.“

Tako ćemo stići kući i radićemo one stvari koje se rade, a o kojima se ne priča...

Vidim kako se mrštiš, pitaš zabrinuto:

„A sutra?“

Ja ti odgovaram:

„Koje sutra?“

Dario Džamonja (Sarajevo, 18. januar 1955 - Sarajevo, 15. oktobar 2001)

Ako ti jave da sam pao

Fotografija: Milomir Kovačević Strašni