Žalosne vrbe



O, kako je vjetar vičan da puhne u kotlini,

žestivši se na one što mu se na putu nađu

pa je kivan i na prozore, kida ih iz okni.

Srdit je u svojoj namjeri da naudi gradu.

Zaustavlja i ptice u letu, vraća ih nazad

poput repleja iz sportskog pregleda.

I kišne kapi što se iz oblaka otisnu najzad

svojom zračnom sabljom raspori bez po muke.

Svi su žrtve, nemoćni da se brane od

njegovog vijugavog, vlažnog, zmijskog jezika.

Svi su izlomljeni, nošeni njegovim krilima

tananim rukama se bore sa svojim kišobranima,

poput kornjača uvlačeći vratove kada ih prođe jeza.

Tresem ramena, kao da sa njih skidam teret, i

slušalice u uši stavljam. Na stanici tramvajskoj,

poput drvoreda žalosnih vrba, njišu se ljudi.

Adnan Bajrović